Sarajevo još uvijek predstavlja moj jedini DOM – ostalo su adrese na kojima živim. Sve što je utkano u moju suštinu, rodilo se tu. Njegujem to, vječito u nekom neobjašnjivom strahu da se ne ugasi jer bi se tako rastavio i veliki dio mene, a ne želim biti sastavljena od posuđenih dijelova. Ta neraskidiva veza između Sarajeva i mene traje vjerovatno i zbog toga što su uspomene i sjećanja iz djetinjstva još uvijek nevjerovatno stvarna i živa. Živa i zbog toga jer su i danas dio mog mentaliteta. Iako ne volim skučenost, kao ni granice koje su ljudi izmislili kako bi iscrtali i označili određene teritorije i identitete, osjećaj pripadnosti u smislu doma ipak volim. Upravo iz te emocije dolazi i moja trajna potreba da u okruženju koje nazivam domom, svojim stvaranjem nešto doprinesem i uljepšam.
U tom gradu je sedamdesetih i osamdesetih godina vladala kreativna manija i vjerujem da je na mnogu djecu rođenu tada prenesena potreba za kreativnim izražavanjem. Većina mladih ljudi kao da je bila “inficirana” virusom pisanja, sviranja, čitanja i umjetničkog stvaranja. Razvijanju senzibiliteta prema kulturnom uzdizanju je zasigurno doprinosio i takav ambijent koji je bio prilično dominantan. Upravo u tom ambijentu je nastala i moja naklonost ka modnom dizajnu. Talenat koji imamo je lakše probuditi i razvijati u atmosferi koja ga razumije i podržava, a ona je tada bila upravo takva.
Najčešće izgovarana rečenica koju slušam posljednjih trideset godina je da Sarajevo nije kao što je nekada bilo. Nije, to je tačno! Ali i nemoguće je da bude. Ubijano je i oživljavano više puta. Prepušteno svakome da ga kao od plastelina razvlači i oblikuje kako želi. Ipak, taj grad ima i ljude koji njegov duh čuvaju kao kap na dlanu da se ne prospe. Iznimno poštujem sve one koji život i duh Sarajeva održavaju kroz kulturu, sport, umjetnost, turizam i obrazovanje, koji nešto čine ili pokušavaju da stvore zdraviji i kvalitetniji ambijent u gradu. U današnje vrijeme, cijeli svijet i svi gradovi se mijenjaju velikom brzinom. Danas ništa nije onakvo kao što je bilo juče i to je prirodan proces, ali bitno je zadržati karakter grada, jer je to njegova lična karta na kojoj smo svi zajedno.
Sarajevo jeste posebno i ta posebnost jeste njegova najšarmantnija odlika. Teško je naći još negdje u svijetu sredinu kao sarajevsku, satkanu od naizgled suprotstavljenih kultura, zapadnjačke i orijentalne, a da se tako skladno i harmonično prožimaju i isprepliću stvarajući vlastiti mikrokosmos. Mi koji smo odrasli tu, spoj ta dva potpuno različita svijeta doživljavamo kao prirodan odnos – kao što bi svugdje i trebalo biti, ali čim se malo odmaknemo, shvatićemo da su rijetki svjetski gradovi koji u sebi, kroz formalno istorijsko i kulturološko naslijeđe, njeguju različite tradicije istovremeno.
Ovdje svijet pleše svoj ples! –rekao je moj prijatelj, rođeni Austrijanac, kada je prvi put došao u Sarajevo i kada sam ga pitala da mi u jednoj rečenici opiše osjećaj. Osjećam muziku, otvoreno srce, pruženu ruku i poziv na ples!
Upoznavajući krasne umjetnike za koje smatram da ih svi trebamo znati, poželjela sam suodnos grada i njih u pravom smislu. Kao i izraz volje svih talentovanih kreativaca da prave i rađaju nove kulturne pravce – sigurna sam da i kroz njih, umjetnost i kulturu oslikavamo i čuvamo karakter grada. Možda upravo kroz naš zajednički ples pravimo ambijent i prostor u kojem se podržava i djelimično produžava život i duhu Sarajeva, a život gradu daju uvijek isključivo samo ljudi!
Plesaćemo, u balskim haljinama, svi zajedno!
