Intelekt i logika su samo jedan instrument našeg bića koji nam koristi da tumačimo život oko sebe. Ako bih slikovito morala opisati trenutak kada sam se rodila, zamišljam da mi je odmah u prvoj sekundi prišla logika i šapnula na uho: „Šta ćeš ti ovdje?“. Logika, kao vječni saveznik i pratilac, koja mi je dosta toga u životu olakšala, ali i kao udav koji visi oko vrata i u svemu, i za sve, traži odgovore i objašnjenja. Upravo je ona, kasnije kada sam je postala svjesna, u meni proizvela i pitanje da li postoji nešto starije i dublje od nje i razuma?
Ne želim vjerovati da smo na ovaj svijet došli slučajno i da ne postoji Viša inteligencija ili multidimenzionalnost, kao što ne želim vjerovati da će priča kada odemo sa ovoga svijeta biti potpuno završena. Barem na vjerovanje imamo pravo, a meni je lakše ovako. Vjerujem u evolucijske procese i da su oni učinili mnogo za čovječanstvo, ali ipak je sve do te mjere savršeno da ne može biti slučajno. Slučajnosti su nepravilne i nesavršene. Evolucija i nije baš toliko inteligentna. Izabrala sam vjerovati u Višu svijest, a vjerovati u apstrakciju, odnosno u nešto što nismo fizički doživjeli, dodirnuli niti vidjeli jeste hrabro, ali je možda jedna od rijetkih putanja koja razum i duh očuva u cjelini, da se u svijetu koji šamara ne raspadnemo na komadiće.
Iako se odnos s Bogom u religijama vrlo često gradi i na strahovima kako bismo se obrascima ponašanja kretali u pravom smjeru, ja sam u Njega htjela vjerovati suštinom i bićem. Upoznala sam ateiste koji su činili dobra djela, i agnostike, i ljude koji su vjerski lebdeće, ali činjenično dobre duše. Tu sam često vidjela više milosti nego na mjestima gdje je očekujemo i uvjerila se da je moralno i etičko življenje autonomija volje i ličnih principa. Tako sam Boga prestala tražiti u formalnoj instituciji, već sam ga tražila u djelima, mislima i osjećanjima. Formalnost i osjećaj prinuđenosti da postupate na izvjestan način mi potcjenjuje Boga i ne govori o suštinskoj dobroti. Tragajući za istinskom unutrašnjom ljepotom shvatila sam da ja u svemu tragam za ljubavlju. Meni treba ljubav, a ne strah.
Pojam duhovnosti je mnogo širi pojam od same religioznosti. Ne mora uvijek biti vezan uz vjersku instituciju i pripadnost, ali je vezan za čula i unutrašnju higijenu. Biti duhovna osoba znači stavljati duh prije materije i duhovnost provoditi kroz moralno i etičko življenje. Kroz posao kojim se bavim, a to je uljepšavanje vanjštine, fokusirani smo isključivo na fizički izgled. Mi žene smo sklone tome da težimo besprijekornom izgledu, savršenoj koži i oblinama, privlačnoj vanjskoj estetici i to je lijepo sve do trenutka kada i uprkos tome ne osjetite zadovoljstvo i sreću. Živimo u vremenu u kojem je fokus na vanjskom izgledu i površnim stvarima izraženiji kao nikada prije, dok nam duhovna i spiritualna higijena nikada nisu bile zapuštenije. Ako smo tijelo i lice doveli do savršenstva, ostvarili imovinu, karijere i diplome, zašto još uvijek osjećamo glad i žeđ duše? Otkuda dolaze loši osjećaji, iskre zavisti, nesigurnosti, podmetanja i opakosti prema drugim ljudima? Duša ne može napisati SMS poruku šta joj fali, ali tim negativnim osjećanjima i senzacijama šalje vrlo jasne poruke – možda upravo tako govori da i ona treba „botoks“ i uljepšavanje. Ne možemo je prevariti nikakvom kompenzacijom iz materijalnog svijeta – mnogo je pametnija od nas.
Pridavati značaj vlastitom duhovnom rastu je jednako bitno koliko i pridavati značaj obrazovanju, kulturi i vaspitanju. Biti duhovan ne isključuje uživanje u materijalnom dobru koje nam život na ovom svijetu nudi, samo to ne stavljati kao prioritet ispred duše. Kada je ona OK, sve je OK i uživanje u svemu drugom ima veći smisao. Doseći nivo mira, blagostanja, zadovoljstva i sreće je u duhovnoj inteligenciji koja je, sada vjerujem, starija od razuma i logike. Ne postoji nauka koju nisam proučavala da bih došla do odgovora na pitanje šta ja radim ovdje – od psihologije, filozofije, fizike do religije. Tako je Rumi postao jedan od izvora moje životne filozofije. Mijenjao mi je misli, tok situacija, temperament, odluke. Iako izgleda kao da gradi romantičan stil odnosa s religijom, upravo taj njegujući momenat je svjetlo koje je mnogo ozbiljnije od romantike i koje daje još ozbiljnije odgovore na pitanja o životu i smislu.
Smisao života je individualan, svi ga tražimo i tu i tamo nađemo, ali postoji izvor iz kojeg je krenuo svaki, a to je LJUBAV. Iskoristi svoj put hvatajući trenutke u iskrenoj dobroti i ljubavi. Zvuči opet romantično, ali je lijek i tebi i čovječanstvu. Nemamo moć promijeniti svijet, ali promjenom sebe to ipak djelimično činimo.
„Na vrhu, sve je ljubav, više nego ikad obojena tugom zbog svega što ljubav nije.“